Priče

sahara

Putopis srca: Maroko i lekcije koje nosim

U svetu pisaca, putovanja su više od pukog premeštanja iz tačke A u tačku B. Ona su portal kroz koji se ulazi u novi svet inspiracija, priča i lekcija koje oblikuju naše pisanje i šire naše horizonte. Na programu „Pišem knjigu“, koji vodim, jedan od segmenata obuke je upravo kako se piše putopis, učimo kako putopis može postati moćno sredstvo za povezivanje sa čitaocima, kroz koje prenosimo svoja iskustva, strahove, iznenađenja i otkrića. Ova priča koja sledi nije samo o Maroku; ona je otkriće unutrašnjih pejzaža jednog putnika koji se susreo sa strahom, neizvesnošću, ali i lepotom nepoznatog.

Ako smo mi sami dovoljno egzotični, svaka destinacija može da nam bude takva.

Egzotične destinacije su daleke zemlje, pune skrivenih darova prirode, dugih savršenih peščanih plaža i toplog mora. Mesta na kojima žive ljudi spremni da vas na svaki mogući način ugoste, da učine vaš boravak iz snova što lepšim. 

Egzotika je osim toga i sinonim za skupo, nepristupačno ili pristupačno samo nekima, pa često zbog toga svi ti nestvarni predeli i fenomenalni ljudi ostaju deo naših najdivnjijih snova. Ali, da li zaista mora da bude tako? 

 

Postoje destinacije koje se možda ne predstavljaju kao egzotične, ali svakako to jesu. Jedna od njih je Maroko. I ovo bi moglo da bude iskustvo jednog putnika u Maroku, ali ustvari je moje iskustvo straha u Maroku. Zašto?

Da krenemo od Maroka, pa ćemo stići do straha. 

 

kako-se-pise-putopis-maroko

 

Maroko, izmedju straha i egzotike

Maroko miriše. Od momenta kada zakoračite na njegovo tle, sve jeste drugačije. Boje su življe, ljudi glasniji, ukusi intenzivniji. I sve vam se dopada, osim jezika koji ne poznajete i nepredviđenih situacija i okolnosti. 

Kada putujemo učimo o mestima na koja smo otišli, ali učimo i o sebi, nekada mnogo više nego što mislimo. Moje učenje je bilo intenzivno i važno. Moje učenje se ticalo straha i toga koliko smo spremni da ne verujemo drugima, pa ni sebi. 

 

U Maroku se od destinacije do destinacije putuje autobusom. Postoje državni autobusi za koje je važno kupiti kartu, nekada i danima unapred, i privatni, koji idu stalno, ili svako malo, ili „evo samo što nije“. I putuje se taksijem, od grada do grada, i to često košta isto kao autobus, za dve ili više osoba. 

Mi smo taksi situaciju izbegavali. Sve drugo nam je delovalo sigurnije, ali smo u jednom trenutku bili prinuđeni na nju. Došli smo isuviše kasno u Marakeš, a isto veče je trebalo da budemo u Esauiri, malom primorskom mestu na jugu Maroka. Autobusi više nisu išli, stanica je bila zatvorena, a pored je bio niz taksija. 

Marokanci znaju šta vam treba i ne libe se da vam to i ponude. Oni su u svojoj suštini prodavci, i hteli ne hteli, na ovaj ili onaj način oni će da vam prodaju i verovatno će da prođu dobro, dok ćete vi mislite da ste vi prošli bolje.

 

marakes-maroko-putopis

 

Zato ni ovaj put nisu čekali. Taksista nam je prišao i pitao kuda idemo. Rekli smo. Ponudio je da popijemo čaj. Seli smo i čekali. Vratio se i rekao da njegov prijatelj ide za Esauiru i da može da nas poveze. Da li želimo?

Mi smo se domunđavali, ko je sad prijatelj i šta hoće, zašto nas on ne vozi, svašta nam je padalo na pamet, al nismo imali izbora. Pristali smo. 

U Maroku se slabo priča engleski. Francuski je pored marokanskog zvaničan jezik. Mi smo francuski natucali. I tako, stali smo na ćošak ulice i čekali. Stigao je taksi. Prva sumnjiva stvar jeste da je bio drugačije boje od svih koji su se vozili po Marakešu. Bio je plav, dok su ostali bili žuti. Izašao je mladić, tražili su novac unapred, kad smo ga dali, rekao je da možemo da uđemo.

Taksiji su većinom oni nekadašnji mercedesi, kod nas poznati kao ciganski. Iznutra su u koži ili krznu i na prozorima imaju zavese, crne.

Delovalo je zastrašujuće. Bila sam prestrašena.

Krenuli smo. Videla sam otmicu. Sve mi je bilo sumnjivo. Što usporava pored drugih taksista i nešto priča, a onda vozi jako brzo. Što nas ispituje. Smirila sam se tek kada mi je telefon pokazao da definitivno idemo u pravcu Esauire. Mislim da sam malo i dremnula, ne sećam se. Znam da sam u jednom trenutku shvatila da pada mrak, da je zalazak sunca nestvaran i da mi prija vazduh koji ulazi kroz širom otvorene prozore. I uskoro smo i stigli. 

Izašla sam, uzela svoj kofer i konstatovala da sam živa i zdrava. Pre nego što sam krenula da ga vučem po staroj kaldrmi, sela sam na zidine. Zapitala sam se, šta se to desilo? 

 

Desio se Maroko.

putopis-maroko

 

U njemu bojama odvajaju taksije kako bi se znalo iz kog su grada, zato smo se mi vozili plavim, jer je to boja Esauire. Momak koji nas je vozio imao je 23 godine, ženu i dvoje dece. Rekao nam je da smo mi već zakasnili sa pravljenjem dece, šalio se i pokušavao je ceo put da bude prijatan, ali ja to od mog straha nisam shvatala. Vozio je ceo taj dan i čekao je da vozi nekoga nazad za Esauiru da bi mu se put isplatio, žurilo mu se kući, verovatno je bio i gladan.

Zato je vozio brzo. Nije imao nameru ni da nas kidnapuje, ni da nas opljačka. Samo je želeo da što pre stigne kući, jer ga i sutra čeka radni dan. Dao nam je svoj broj telefona, ako nam nešto zatreba dok smo tu. 

 

Tako je za mene Maroko postao i ostao egzotična destinacija. Jer egzotika je sve što mi poželimo da bude. Egzotika je iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti i putovanje iz koga ćemo nešto naučiti. 

Loading new posts...
No more posts