Devojka iz centra – priča sa radionice pisanja
Priča Devojka iz centra je nastala na radionici pisanja Stavi tačku. Priča govori o tome kako napisati priču. Iz kreativnog pisanja se usvajaju teorijske osnove kroz svakodnevne i nedeljne zadatke. Uz to se stiče navika redovnog pisanja, uče tehnike prevazilaženja blokada u pisanju i kreiranju i upoznaje sopstveni proces pisanja. Cilj radionice pisanja je da se usvoji proces pisanja kratke priče, kao forme koja može da se koristi za objave na mrežama, blogovima ili dalje kreativno pisanje i rad, ali i postavi ideja za neku dužu formu koja se kreira na nastavku radionice 100 dana – reč po reč.
Bojala se da će se ugušiti ako ne otvori prozor.
Miris lipe radio ju je kako sedativ. Strahinjića bana 39. Beogradska ulica lipa. Nije mogla da ne voli svaku pojedinost te ulice. Opori mirisi nargile, iz lokala Kandahar preko puta, neizostavni su deo mirisa lipe koji je čini jedinstvenom. Pomislila je na Radeta, noćnog stražara Kandahara, i mnoge lekcije koje je od njega naučila. Brojali su zajedno lampice oko drveta ispred Pastisa koje su svetlele u svako doba godine, ne samo kao novogodišnja dekoracija. Nije bilo lako jer se uvek neka ugasi. Kao i mnoge stvari koje se u nama gase pa se čini da ih ne vidimo. O prolaznosti, o vremenu, o dokolici, ili samo o lipi i prolaznicima, prevrtali su neiscrpne teme noćima. Često je umeo da joj kaže kako je nebrojeno puta tokom noći prebrojao 102 pločnika kaldrme ispred lokala. To ju je zabavljalo i plašilo. Njegova pomirljivost i istrajavanje u besmislu, ali prihvatanje života. Bila je daleko od tog mesta. Mada posle svakog piva, sve bliža. Ni to veče se nije mnogo razlikovalo od bilo kog drugog.
Jedino što je bilo drugačije jeste noć rođendana. I to baš onaj, trideseti. Broj je nije uznemiravao. Puštala je vreme da broji svoje godine. Više je uznemiravao ljude oko nje. Ljude, sa očekivanjima koja su imali, od nje, od njenih godina, od sebe i svojih godina.
“Šta si poželela za rođendan?”, upitao ju je.
“Da svaki dan živim i mislim jedino na taj dan.”, odgovrila je u jednom dahu.
“Znaš šta treba da proslaviš osim rodjendana?”
“Svaki dan koji se nisam prejela pa ispovraćala, ili prepila?”, glasno se smejala.
“Između ostalog!”, nije mogao da ga ne zarazi njen smeh na svoj račun.
“Svaki dan kada si pobedila strah i otišla. Kuda god je trebalo da ideš. Kakav god da je to odlazak bio. Mali ili veliki.”, nastavio je.
Jedno veče je smogla snage da ga pita – “Kako to da nikad nisi samo otišao?”
“Često sam odlazio. I okretao se. I ne lažu kad kažu da tada poželiš da se vratiš. I vraćao sam se. I ništa nije bilo isto. Ni ljudi, ni ja.”
Smehu ih je nakratko vratio pas iz komšiluka, koji se pokakio tik ispred njih na sred ulice.
“Zar ne bi bilo dobro kada bi i ljudi mogli beskompromisno da žive u skladu sa svojim potrebama počevši od fizioloških?”
“Aha, živeli bismo doslovno u govnima.” Odvratio je.
Govorio joj je da je često pričao o njoj, pominjao ju je kao devojku iz centra, ali iz centra svog bića. A ona se njega sećala kad god bi pobedila neki strah i krenula dalje. I to proslavila. Posebno danas.
Svitanja su posebno mirisala na lipe.
Sad se već bojala da će se razboleti ako ne zatvori prozor.
Prolećni ciklus radionice pisanja počinje 14.3.