To su drugi – kurs kreativnog pisanja
Priča To su drugi… nastala je u okviru kursa kreativnog pisanja Stavi tačku. Na radionici se usvajaju teorijske osnove kreativnog pisanja kroz svakodnevne i nedeljne i zadatke. Uz to se stiče navika redovnog pisanja, uče tehnike prevazilaženja blokada u pisanju i kreiranju i upoznaje sostveni proces pisanja.
Niko se ne usuđuje da izađe iz ovog odvratnog, prljavog, smrdljivog, ustajalog podruma. Niko, pa ni ja. Sedimo više od tri sata ne radeći apsolutno ništa od kada je poslednji par uspeo da uđe i da se spasi od misterioznog, bespredmetnog, nevidljivog, pakosnog i smrtonosnog… ne znam ni sam čega. Čim su ušli, stanari su počeli da ih obasipaju pitanjima na koje ni oni nisu mogli da odgovore. Niko nema odgovor na to šta nas je zapravo snašlo. Znamo samo da je ovaj podrum, možda, sigurno mesto. Barem za sada.
Dok sam posmatrao police na kojima je jedan od sustanara – kojeg nisam imao prilike da upoznam dok smo bili slobodni – poređao svoje knjige koje je poneo sa sobom, neki od komšija su već počeli da se svađaju. Nije im dugo trebalo, svega nekoliko sati. Pokušao sam da ignorišem njihovu raspravu, koncentrišući se na naslove knjiga koje je misteriozni komšija ostavio kao jedan od retkih vizuelnih sadržaja koji su prisutni u ovom memljivom podrumu.
Pogled mi je nakon toga lagano prešao na ugao u kojem su ostavljene kese sa hranom i odećom. Te kese su bile jedini prisutni dekor, ako ne računam dve knjige na polici. Gole, izbledele zidove nisam mogao dugo da posmatram. Umesto toga, radije sam gledao u izgrebana, oronula vrata preko kojih su stavili nekoliko stolica kako bi se dodatno osigurali.
Koliko samo želim da ih otvorim, da udahnem svež vazduh i da pomirišem neki cvet ili bilo šta što se ne širi opojne mirise. Nažalost, moram ostati ovde. Moram trpeti ovaj smrad, skučen prostor… ove ljude! Strepnja, nelagoda, anksioznost i dosada toliko su me pritiskale da sam konačno odlučio da priđem komšiji s kojim se nikada do tada nisam susreo. Isprva sam postavio niz pitanja koja su ovde jedni drugima svi postavili. Upitao sam ga kako je dospeo ovde, na kom spratu i u kojem stanu tačno živi. Sa blagim osmehom na licu, rekao mi je da se igrom slučaja našao u zgradi, kao i da se nedavno doselio u naš kraj.
– Otkud baš knjige da poneseš sa sobom?
– Te knjige koje si video na polici nosim gde god da pođem.
– Bez izlaza od Sartra i Majstor i Margarita od Bulgakova?
– Tačno tako.
Pre nego što sam stigao da ga pitam da li poseduje neke informacije o poreklu amorfnog entiteta, okrenuo se i otišao ne skidajući osmeh sa lica. Na kakve sve čudake čovek može da naiđe kada okolnosti na to priteraju. Shvativši da od njega nemam neke koristi, odlučio sam da popričam i sa ostalim susedima kako bih se smirio i sprečio napad panike koji sam osetio dok sam sedeo u uglu posmatrajući svoju novu okolinu.
Nisam ni slutio da će mi upravo razgovor sa ostalima izazvati identičan, ako ne i gori i intenzivniji napad. Niko ne može da se seti kako je dospeo ovde! Ni ja, ni bilo ko drugi! Svi se samo sećaju trenutka kada su otvorili vrata podruma, dok smo ceo dan pre tog trena kolektivno zaboravili! Nakon što su svi saznali tu informaciju, panika je počela da vlada ovim našim skučenim prostorom.
Jedan od komšija – pošten, iskren i vredan radnik – kaže da je to počelo da se širi onog trenutka kada je donesena odluka da se poseče lokalna šuma kako bi se mogli sagraditi novi, luksuzni stanovi. Dodaje da su prvi slučaj smrti pokušali da zataškaju, ni ne sluteći da će najezda smrti uzeti ovolikog maha i da više neće moći da je kontrolišu. Drugi se na to nadovezao sa svojom teorijom da se zapravo radi o neuspešnom eksperimentu vladajuće strukture.
Neko vreme sam maštao o tome kako napuštam, ne samo ovaj podrum, već i onaj koji se nalazi iza ovih vrata. Kako bi samo bilo lepo da odem negde gde su podrumi samo ispod zgrada i kuća! Udaljena zemljo slobode, čekaj me!
Vratio sam se u realnosti kada je treći sused izneo sumnju da se radi o zarazi, nakon čega su odnosi zatajili. Posmatrao sam ljubavni par koji se iste sekunde razdvojio, kao i prijatelje koji su od tog trenutka prestali da razgovaraju. Počeli smo jedni drugima da postajemo nepodnošljiv teret. Koračao sam ka misterioznom, nepoznatom tipu sa knjigama čim sam se setio da se jedino seća kako je dospeo u ovaj podrum. Povišenim tonom sam ga upitao šta misli o svemu ovome, zahtevajući da mi kaže koja teorija je ispravna. Osmehnuo se, nakon čega mi se približio kako bi mi na uvo šapnuo nešto što, očigledno, ne želi da svi čuju. Otrčao sam do police, nakon čega sam uzeo da prelistavam “Bez izlaza” dok nisam pronašao obeleženu stranicu. Prva reč bila je izbrisana, dok je u nastavku pisalo: “…To su drugi.”
Ćuteći, uputio sam se ka vratima, ne želeći da ubijam nadu ovim jadnim ljudima. Svi su vikali da ne izlazim, da vratim stolice na mesto i da im objasnim o čemu se zapravo radi. Nisam odreagovao na njihova upozorenja, već sam samo otvorio vrata. Niko nije pokušao da me spreči, valjda iz straha da im se nešto ne desi. Shvatiće vremenom da je svako od njih bio u pravu i da niko od njih nije u pravu. Onda će razumeti i gde se zapravo nalaze.
Vojislav Zdravkovski rođen 1996. Autor bloga „pepeo reči“ na kojem, između ostalog, postavlja priče i prikaze knjiga. Roman prvenac pod naslovom „Pakao je jeftiniji“ objavio je u PDF formatu. Isti se može pronaći na pomenutom blogu, kao i na „Scribdu“.