Jagode

jagode

Jagode

Zove se Maja. Ima dvadeset i sedam godina.

Prvi put je probala jagode kada je imala godinu i po dana. I osula se. Cela. Bila je crvena kao jagoda. Gušila se. Jedva su joj spasli život.

Na zdravstvenom kartonu su joj velikim slovima upisali: alergična na jagode. I svi su to znali. I svi su to poštovali. I ona.

Gledala je svako leto kako se slade. Uživaju. Kako ih proždiru. Gledala i nije smela. Dok nije napunila osamnaest. Onako mlada, luda i buntovna, prvi put u životu rekla je: Jebe mi se.
Ne glasno.
U sebi. Tiho i odlučno.

 

 

Otišla je na pijacu. Bilo ih je svuda. Kažu, sjajno su rodile te godine. Nudili su joj da proba. Odabrala je sitnije. Oduvek je slušala da krupnije nisu dovoljno slatke. Kupila je kilogram, tačno. Uzela kesu i uputila se na jedno mesto.

 

Sela je ispred i lagano sa uživanjem počela da ih jede. Neoprane. Kako drugačije?! Na momente, osetila je i ukus zemlje, tako je i htela. Većinom je osećala ukus jagoda. Slatkokiselkast. Nov ukus. Nepoznat, koji polako otkriva. Pojela je tri kada je osetila… Pogledala se u ogledalo, bila je divno crvena, bubuljičava, baš kao jagoda. Ustala je i ušetala u urgentni centar ispred kog je sedela.

 

 

Bili su brzi i efikasni. Ukazali su joj pomoć i sve je brzo prošlo. A ona je i dalje osećala ukus jagoda. Tada je odlučila. Svake godine je isto radila. Jela je jagode ispred urgentnog centra. Dok jedne godine nije pojela ceo kilogram. Postala je imuna. 

 

Ovo je priča iz Jebe mi se knjige. Neka jebe mi se mogu da nam ugroze život, ali da ga na određen način ulepšaju i možda konačno i spase.

Top