Zatvoreni ili oslobođeni – kako da objaviš kratku priču?

kako-objaviti-kratku-pricu

Zatvoreni ili oslobođeni – kako da objaviš kratku priču?

Ovo su Priče iz izolacije i nastaju u proleće 2020. Inspirisane su temama  u vezi sa stanjem zatvorenosti u kom smo se svi našli. I mojom željom da pružim prostor inače dostupan polaznicima radionice Stavi tačku svima koji pišu i žele da objave svoje priče. Ovo je ujedno i moj odgovor na pitanje kako da objaviš kratku priču, prvo je napiši, stavi tačku, ona će naći svoj put do objavljivanja.

 

Bilo je gluvo doba kada je grupa mladih studenata umetnosti – glumica, muzičarka, slikar i režiser, pri povratku sa žurke u dom ostala zaključana u kolima. Auto se zaustavio u sred nedođije i automatski zaključao. Bez signala u mrklom mraku studenti nisu imali izbora nego da sačekaju zoru i smisle šta dalje.

Kako su gledali horor filmove i njima se učinilo da  se trenutno nalaze u jednom, pa su krenuli da se šale kako bi malo potisnuli strah i ozbiljnost situacije. Činilo im se kao da te šale traju večno i da nikad neće svanuti, ali su ipak nastavili.

U jednom trenutku, šale prekida Tom, najinteligentniji član ekipe.

 

 

Potpuno sam okej sa tim i da svi umremo večeras. Rekao je to uvereno i smireno, ubacivši ledenu atmosferu u kolima.

– Hahahha ma daj, pričaš gluposti, odakle ti sad to?, uključuje se Lena, popularna. 

Posmatram vas i slušam. Svi se tako bojite smrti. Toliko lažirate sopstveni život, da vas je strah istine koja bi vas dočekala tamo, u nepoznatom.

Kako si čudak. Nije me strah. Samo volim život i planiram još dosta toga u životu, pa mi je tako i draži od smrti.

Ego manijak. Voliš sebe i sebi si centar sveta. Planiraš dosta toga u životu? Uspeh, popularnost, da ceo svet zna za mene. Najbolja sam. Jeeej! Znaš li da sve to pada u vodu onog trenutka kad napustiš ovaj svet. Znaš li koliko si beznačajna i mala dok tako vinuješ sebe u nebesa? Znaš li da si još jedna u nizu lako zamenljivih? Živiš pogrešan život. Život bez poente.

 

Lenu dirnuše ove reči i poče da plače. Isprovocirana rečima uključuje se Nina, najbuntovnija članica. 

 

–  Izvini Guru presveti i pametni. Koji je to pravi život, život sa poentom? Evo reci nama, običnim smrtnicima, kako treba živeti?

– Ja nisam Guru, ni presveti. Ja sam ništa i samo upijam okolinu. Na žalost, večeras sam previše laži upijao, zato sam prekinuo ovaj smrad energije. Energiia, da. Za razliku od vas smrtnika, kako vas nazivaš koji se međusobno ne slušate, već samo čekate svoj red da istaknete sebe u prvi plan da pokažete  da ste najbolji, zabavniji, uspešniji, jadniji od drugog, ja slušam i čitam vas.

 

Čitam vas kao davno pređeno gradivo. Egoizam leti, pršti u vazduhu, i dok se vi davite u lažnoj slici, moja duša želi da pobegne i nestane sa ovog sveta. Duša. I to ste lepo čuli. Kada ste poslednji put delali dušom? Kada? Kada ste bili iskreni prema sebi? Kada ste učinili sebi? Svom unutarnjem detetu. Gazite preko iskrenog  JA, zarad tudje pažnje, poštovanja, ljubavi, zarad popularnosti na društvenim mrežama.

 

Boli me to. Boli me koliko malo mislimo jedni na druge. Koliko ne uživamo više u trenucima. Koliko gubimo empatiju. Koliko su nam usađena nekakva očekivanja, norme, zakoni.

 

Biti čovek ne znači ništa više no biti bezuslovna hodajuća ljubav. Davati i primati. Zalivati sebe sa puno ljubavi, a onda je deliti sa prirodom, ljudima, čitavim svetom. Toliko je život više od prolaznog uspeha, slave, popularnosti, sitnih svađa, različitih mišljenja, novca, skupih stvari, folovera. Dozvolili smo da vreme interneta i tehnologije ovlada nama i podigne nas ego na jos visi nivo. NAMA TREBA DUHOVNOSTI, LJUBAVI, NEŽNOSTI, RAZUMEVANJA, SVESTI.

 

Ja nisam imao nameru da vas grdim, da vas nateram da plačete, ja bih samo voleo da više osećate, da pomognete sebi, a onda i svima. Ako smo mi mladi budućnost, kakva će nam ona biti? Neko mora početi.

 

Zatečeni rečima, ostali članovi se ućutaše i duboko zamisliše. Činilo se kao da ceo svoj život najednom preispituju. Preispitivali su svoja dela, namere, ciljeve, svoje poente života. Počeli su da se otvaraju jedni drugima i odjednom nastala je potpuno rajska i novorađajuća atmosfera u kolima. Činilo se kao da se ceo jedan novi svet stvara baš tu, u nedođiji, pun ljubavi, mira i razumevanja. 

Kao što kaže Hodorovski, mi posedujemo četiri ega. Ego se ne uništava. Ta četiri ega su samo četiri konja koja treba jahati, a kočijaš je naše suštinsko ja, naša duša- APSOLUTNA LJUBAV I ČISTINA. Njih četvoro je došlo na ideju da otvori četiri radionice za decu na kojima će ih osim talenta podučavati iskrenoj ljubavi, veri i samosvesti. Režiser Nikol, koji je do sada mudro ćutao je konačno progovorio:

 

 

– Konačno sam osetio zadovoljstvo. Konačno sam osetio popunjenost praznine. Našao sam smisao. Znao sam da postoji razlog zašto smo zaključani ovde. Trebao nam je ovaj razgovor. Trebalo nam je da osvestimo, da dodjemo do sebe. Ha! Kakva je lakoća postojanja kad znaš da ne moraš ništa, kad znaš da je put siguran ako je put ljubavi iz koje se sve rađa. Moja profesija mi se napokon čini posve laka, život mi se čini lakši sad kad osvestih ovo. Evo baš kao i u pravom filmu. Svanulo je, mi smo hvala nebesima svi živi, imamo srećan kraj, a ja evo vidim i čoveka na konju koji će nam pomoći oko kola.

 

Tako je i bilo. Ništa nije bez razloga, ništa nije bez smisla. Smisao je u nama, našem pogledu na svet. Vi birate kojim očima, ogledalom duše ga posmatrate. Ne odustajte, volite, učite, rađajte se svakoga dana o radujte se životu kao malo dete.

 

Marija Ašanin

 

Novi online ciklus radionica pisanja počinje 4.aprila. Sve informacije možete da pronađete ovde. 

Top